Grupo Senzala
Osnovana u Rio de Žaneiru, grupa Senzala postoji skoro pedeset
godina. Verovatno je najpoznatija grupa na svetu, zahvaljujući
svojim mnogim majstorima i mnogim instruktorima koji podučavaju
kapueru.
Istorija grupe Senzala je započela 1963. godine u
Rio de Žaneiru. Paulo, Rafael i Žilberto Floreš (Paulo, Rafael,
Gilberto Flores), tri brata poreklom iz Baije (domovine Kapuere),
su se preselili u Rio de Žaneiro. Oni su počeli da uče kapueru
za vreme školskih raspusta u Salvadoru u Baiji. Trenirali su
kod dva najpoznatija majstora koja su ikada živela, majstora
Bimbe (mestre Bimba) i majstora Paštinje (mestre Pastinha).
Kapuera je postala važan deo njihovih života i počeli su
redovno da je treniraju. Paulo je stupio u kontakt i sa drugim
učiteljima kapuere u Riju i od tada su tri brata počela da
vode treninge na terasi svog stana u naselju Laranžeiraš
(Laranjeiras) u Riju.
1963. se prvi od sada čuvenih majstora priključio trojci braće
u treniranju kapuere. Taj majstor je bio Fernando Albukerki
(Fernando C.C. Albuquerque) koji je dobio i kapuera ime
Gato-mačak.
Gato se sprijateljio sa Paulom Florešom po povratku iz Baije,
ali nije znao za Paulovo poznavanje kapuere. Jedne večeri,
dok su bili na žurci, izbila je tuča. Umešali su i Paula.
Njegov napadač je pokušao da ga udari nogom, ali je Paulo
izbegao napad i uzvratio kružnim udarcem petom, pogađajuci
protivnika u slepoočnicu i nokautirajući ga. Nakon što je
video ovu predstavu, Gato je spopadao Paula da ga trenira.
Paulo je ponavljao da on nije majstor, čak ni profesor: "Ja
sam samo učenik i kako onda mogu ja tebe da učim?". Nakon
više dana upornog navaljivanja, Paulo je pristao da pokaže
Gatu par osnovnih kapuera tehnika. Gato je počeo da trenira
sa Paulom i njegova dva brata, i još nekim tinejdžerima u
Laranžeirašu.
"Naučiš par pokreta i onda još par i onda pokušaš da koristiš
to što si tek naučio u hodi". Majstor Gato se seća igara koje
je igrao kao vrlo napornih i sa dosta kontakta, tako da brzo
naučiš da se braniš. Uskoro se grupi pridružio i čovek po
imenu Klaudio Žoze Keiroz (Claudio Jose Queiroz), zajedno sa
svojim prijateljema, Pešinjom (Peixinho) i Itamarom (Itamar).
Dva osmogodišnja dečaka iz favele Santa Marta, koji su takođe
učestvovali u treninzima su bili Gahinča (Garrincha) i Sohiso
(Sorriso). Malo kasnije, Gato je doveo svog mlađeg brata Žila
(Gil) da trenira. Grupa je rasla. Medu ljudima koji su se
priključili bili su Moškito (Mosquito), Bahača (Barracha),
Sanfona (Sanfona), Bigođi (Bigode), Džimi (Jimmy), Vilijam
(William) i Antero (Antero).
Gato je trenirao i sa drugim kapueristima u Rio de Žaneiru,
između ostalih i sa majstorom Arturom Emidiom (Artur Emidio),
koji je u to vreme bio najveći majstor u Riu.
1965. godine folklorna grupa koja se zvala ''Vem Camara'' je
imala nastup u ''Teatro Džovem'' (''Teatro Jovem''), u Botafogu.
Za nastup je bio zadužen Bira Almeida, zvani Akordeon (Acordeon),
legenda kapuere i u to vreme jedan od najboljih učenika majstora
Bimbe (mestre Bimba). Akordeon je iz Baije u svojoj grupi imao
nekoliko izvanrednih capoeirista: Kamiza Roša (Camisa Roxa),
Sasi (Sacy), Kabeludo (Cabeludo) i jednog mladog učenika
majstora Bimbe-Pregisu (Preguica). Paulo i Rafael Floreš su
poznavali Akordeona u vreme dok su trenirali u Bimbinoj
akademiji, pa su pozvali svoje prijatelje da odgledaju nastup.
Svi su bili očarani. Kasnije je Akordeon i održao par treninga
na terasi u Laranžeirašu. Kada je Akordeon otišao iz Rija,
izgubio je jednog od svojih drugova koji je odlučio da ostane
u Riu. Mladi Pregisa se priključio novoj grupi.
Krajem 1966. godine, od grupe je zatraženo da napusti zgradu
zbog povećanja buke koju su stvarali. Uspeli su da probiju
jedan od zidova gde su vežbali udrace, i komšije nisu mogle
da podnesu muziku subotom uveče...
Traženje novih prostorija bi dosta koštalo. Grupa je prionula
na posao sakupljanja novca tako što su izvodili kapueru na
predstavama. Konačno, mogli su da iznajmljuju prostorije za
grupu koja se sada sastojala od oko petnaest stalnih članova
i oko dvadeset ljudi koji su trenirali povremeno. Grupa se
premestila u Largo đi Mašado (Largo de Machado) 1966. godine.
Dok su izvodili demonstraciju u nemačkom klubu 1966. godine,
grupa se predstavila kao Grupo Senzala. Grupa je postala
poznata i sa novim prostorijama, novi ljudi su se priključili.
Krajem šezdesetih je bilo malo takmičenja otvorenih za
Capoeiriste. 1964. godine, održano je takmičenje ''Berimbau
de Ouro'' - Zlatni Birimba u naselju Santa Tereza i učestvovalo
je nekoliko grupa. Academia Santana koju je vodio majstor Valdo
Santana je pozvala Paula Floreša i Gata da zajedno sa svojom
grupom učestvuju. Na opšte iznenađenje, tada su osvojili treće
mesto iza grupe Bonfim i grupe majstora Artura Emidia. 1967.
godine održano je još jedno takmičenje ''Berimbau de Ouro'' u
organizaciji ''Amigos do Folclore'', Prijatelji Folklora.
Svaka grupa je trebalo da ima grupnu demonstraciju i da
prezentuje dvojcu kapuerista koji bi igrali pet minuta.
Nastupi su ocenjivani od strane komisije koju su sačinjavali
majstori i stručnjaci za folklorne igre. Uz pomoć drugih
kapuerista, prijatelja Klaudia Danadinja (Claudio Danadinho),
grupa Senzala se prijavila za takmičenje. U prvom pokušaju na
turniru tim u kom su bili Gato i Pregisa je pobedio, a to su
ponovili i sledeće godine, što je pomoglo da se uspostavi
grupa Senzala. U trećem pokušaju Gato i Pregisa su sprečeni
da učestvuju od strane organizatora. Rečeno im je da je
takmičenje otvoreno samo za učenike, ne i za majstore. Gato
i Pregisa su protestovali, govoreći da su oni učenici, a ne
majstori. Organizatori su im odgovorili da su im, zahvaljujući
pokazanom u prethodne dve godine, dodeljena majstorska zvanja.
Kako Gato i Pregisa nisu mogli da učestvuju na turniru, počeli
su da treniraju drugu ekipu iz grupe Senzala koja će biti na
turniru. U novom timu su bili Moškito i Bahača, koji su pobedili;
treći put za redom. Vesti o ovome su se proširile kroz brazilsku
kapueru. Mnogi su putovali da vide, overe i treniraju sa ovom
novom grupom Kapuerista.
Zbog rasta reputacije i članstva grupe,
opet su morali da se sele. Jedan učenik je ponudio na korišćenje
veliki ambar na svom imanju, što su rado prihvatili i preselili
se u Cosme Velho. U periodu od 1968. do 1971. mnogi majstori
i učenici su putovali u Cozme Veljho i majstor Gato se seća
tog mesta kao "mesta velike energije". Grupa je prvobitno
trenirala po učenju majstora Bimbe, ali su uskoro počeli da
poprimaju i uticaje kapuere iz Rio de Žaneira, ali najviše
iz Baije. Do sada su već bili najbolja kapuera grupa u Riju
i jedna od najpoznatijih u celom Brazilu.
Narednih godina grupa Senzala se širila i uticala na mnoge
druge grupe u drugim državama. Dvanaest inicijalnih članova
su se razišli, pojavili se se novi majstori i početkom
osamdesetih capoeira je počela da se širi prvo u Severnoj
Americi a zatim i u Evropi. Majstor Gato je počeo da podučava
kapueru na Katoličkom Univerzitetu i Državnom Univerzitetu
u Rio de Žaneiru. I ostali majstori grupe Senzala su počeli
da podučavaju u raznim školama, klubovima i fakultetima.
Majstori Senzale su počeli da organizuju nacionalne i
internacionalne seminare gde su uvek pokušavali da pozovu
stare majstore koji bi podučavali učesnike.
Tokom osamdesetih, zbog neprestanog širenja i primanja novih
ideja, grupa je počela da gubi svoju kompaktnost. Uvidevši
novonastalu situciju, stariji članovi grupe su učvrstili
svoje pozicije. Kako su se osamdesete bližile kraju, grupa
Senzala je bila u dobroj poziciji da pomogne širenju capoeire
izvan granica Brazila. 1987. godine, majstori Gahinča,
Pešinjo, Toni Vargaš (Toni Vargas) i tada učenik Klaudio
Ahuda (Claudio Arruda), su proveli šest meseci u Evropi,
organizujući radionice, seminare i pomagajući nekim Senzalinim
učenicima koji su već radili u Evropi, kao što su Klaudio
Samara (Claudio Samara) u Amsterdamu i Šina (China) u Parizu.
Pomogli su da se organizuju prvi Evropski Capoeira Susreti u
Amsterdamu i Hamburgu.
Škole grupe Senzala postoje širom Evrope,
pod supervizijom majstora Pešinja, Gahinče, Sohisa, Eliaša,
Itamara, Hamuša, Beta, Samare and Ahude u SAD, Portugalu,
Francuskoj, Nemačkoj, Italiji, Holandiji, Danskoj, Srbiji,
Finskoj.
Napisao Pedro "Gatunho" Albuquerque